Prvi rezultati posljednjeg popisa stanovništva pokazali su da u Hrvatskoj živi 3,89 milijuna stanovnika, što je u okvirima očekivanja demografskih stručnjaka. Ako se nastavi ovakav trend depopulacije, broj stanovnika mogao bi pasti ispod 3,5 milijuna znatno ranije nego što su to prognozirale vodeće međunarodne institucije koje izrađuju demografske projekcije. Ono što će se u narednih deset godina nastaviti jest negativni prirodni prirast, odnosno veći broj umrlih od živorođenih i nije realno da se taj trend na bilo koji način preokrene.
Postoji samo jedan demografski proces na koji se možemo osloniti ako želimo usporiti ili čak preokrenuti depopulaciju, a to je migracija.
U posljednje dvije godine negativni prirodni prirast bio je na rekordno visokim razinama isključivo zbog znatnog povećanja broja umrlih u pandemiji, dok je broj rođenih ostao višemanje stabilan. Taj rastući negativan trend prirodnog prirasta vjerojatno će se nakon završetka pandemije primiriti, ali postoji samo jedan demografski proces na koji se možemo osloniti ako želimo usporiti ili čak preokrenuti depopulaciju, a to je migracija. Zbog trenutačne dobne strukture ne trebamo očekivati veći porast broja rođenih niti možemo znatnije smanjiti broj umrlih. No, država može utjecati na migracijska kretanja, a nositelji političke vlasti trebaju odlučiti na koji način. Već sada kod određenih skupina u društvu postoji bojazan da će imigracija ugroziti nacionalni identitet, pogotovo ako se radi o imigrantima koji su druge boje kože, etničke pripadnosti, vjeroispovijesti i sl. Zbog toga odluke o migracijama trebaju biti temeljene na ozbiljnim analizama jer će tema vezana uz migracije dominirati javnim diskursom u desetljećima pred nama te će razvoj države i društva do sredine ovog stoljeća uvelike biti determiniran migracijom.
Kada govorimo o demografskim promjenama, ne trebamo isključivo gledati na promjene u broju stanovnika i dobnoj strukturi stanovništva, već je potrebno staviti veći naglasak na sastav stanovništva prema obrazovnom i radnom statusu kao dvama glavnim demografskim obilježjima koji oblikuju buduću produktivnost. U Hrvatskoj, koja demografski stari, imamo sve manje uzdržavane djece, opadajući i već preopterećeni produktivni segment društva ljudi srednjih godina te sve veći broj starijih ljudi s dužim životnim vijekom koje također na neki način trebamo uzdržavati. Dok su u ranijem razdoblju znanstvenici i kreatori politike davali više pažnje populaciji starije životne dobi, u budućnosti bismo se trebali više usredotočiti na djecu, mlade i osobe radno sposobne dobi. Pretpostavka je da su stariji ljudi skloniji biti politički aktivniji od mlađih generacija. Da bismo ublažili tu neravnotežu, trebali bismo povećati sudjelovanje mlađih generacija kako bi se njihov glas bolje čuo.
Najbolji je način za rješavanje problema sve manjeg broja stanovnika stvaranje uvjeta u kojima ljudi imaju povjerenja u izgradnju budućnosti za sebe i svoju obitelj u vlastitoj zemlji.
Preokretanje trendova depopulacije također može uzrokovati probleme: potrebno je održavati i ponovno uspostaviti infrastrukturu na depopuliranim područjima, a može doći i do nepovoljnog utjecaja na okoliš. Osim toga, rasprave oko preokretanja depopulacije mogu dovesti do opasnih i polarizirajućih argumenata, osobito kada se dotiču međunarodne migracije. Imati djecu treba biti osobna odluka, a ako želimo poduprijeti pojedince i parove da imaju željeni broj djece, trebamo dati prednost politikama koje omogućavaju bolju ravnotežu između poslovnog i privatnog života, prvenstveno osigurati pristupačnu i široko dostupnu skrb o maloj djeci.
Ipak, najbolji je način za rješavanje problema sve manjeg broja stanovnika stvaranje uvjeta u kojima ljudi imaju povjerenja u izgradnju budućnosti za sebe i svoju obitelj u vlastitoj zemlji. Ako stanovnici nekog područja, posebice mladi, imaju pristup kvalitetnom obrazovanju i zdravstvenoj skrbi, ako imaju stabilan i primjereno plaćen posao i ako dobivaju potporu za odgoj djece, manje je vjerojatno da će emigrirati i vjerojatnije će se odlučiti za roditeljstvo.
Premda su ljudi danas sve mobilniji, iznenađujuće je da klasteri velikih tvrtki nisu toliko mobilni. Zemljopisno su ugrađeni u velike gradske aglomeracije. Ići protiv tog trenda bilo bi kontraproduktivno.
Mladi će se i dalje seliti u velike urbane centre radi školovanja ili (bolje plaćenih) poslova.
Stoga je možda puno lakše ostvarivo povećati kvalitetu života, nego preokrenuti trendove depopulacije. Pristup dobrim društvenim i ekonomskim uslugama glavni je čimbenik koji doprinosi kvaliteti života na nekom prostoru. Koristan je pokazatelj dobre kvalitete života na određenom području broj dostupnih liječnika. Primjerice, često se primjećuje da liječnici ne žele raditi u ambulantama primarne zdravstvene zaštite u ruralnim i perifernim područjima, čak ni za puno veće plaće.
Konačno, niski fertilitet i emigraciju ne bi trebalo tretirati isključivo kao „problem koji treba riješiti“, već kao simptom nekih drugih društvenih problema. Tek kad njih počnemo rješavati, onda možemo očekivati i djelomičnu demografsku revitalizaciju. Demografske promjene ne mogu se riješiti parcijalnim mjerama i malim reformama. Te reforme, koje će kompenzirati pad broja stanovnika i demografsko starenje, mogle bi biti bolne, utjecat će na sve nas i socijalna će situacija za buduće generacije biti prilično drugačija. Jedan od većih demografskih izazova do sredine ovog stoljeća bit će prilagodba za nadolazeće doba migracije. Već sada u Hrvatskoj postoji veći broj slobodnih radnih mjesta i premalo radnika za njihovo popunjavanje, a to će biti još izraženije u budućnosti.
No, na svima nama je da se tim demografskim izazovima na najbolji mogući način prilagodimo te da stvaramo uvjete za bolji život ljudi svih generacija, i onih koji su rođeni u zemlji, ali i onih koji će tek doseliti u Hrvatsku.
Autor: izv. prof. dr. sc. Ivan Čipin, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu